Teorija Stevena Reissa

Konstrukt anksiozne osjetljivosti uveli su Steven Reiss i Richard McNally  osamdesetih godina prošlog stoljeća i ovaj konstrukt je sastavni dio Reissovih teorija:  teorije očekivanja, teorije osjetljivosti, kao i novije teorije motivacije  (McNally, 2002;  Reiss i sur. 1986; Reiss, 1991; Reiss, 2004). U okviru ovih teorija porijeklo i razvoj  anksioznosti se tumači u terminima osobnih vjerovanja i očekivanja vezanih za moguće  objektivne opasnosti javljanja anksioznih simptoma. Prema Reissovoj teoriji anksiozna  osjetljivost povećava osobni rizik za različite anksiozne poremećaje, posebice panične  napade, djelujući kao pojačivačprethodnih anksioznih doživljaja. K tome, osobe s  povišenim razinama anksiozne osjetljivosti sklonije su razviti anksioznost u odgovoru na  vlastite anksiozne simptome, što rezultira u samopotkrepljujućem krugu koji može kulminirati i u paničnim napadima. Reiss je 2000. godine proširio svoju teorijuosjetljivosti na sveobuhvatniju teoriju  motivacije smatrajući da je anksiozna osjetljivost jedan od motivacijskih čimbenika koji  se javljaju veću ranoj dobi i koji predstavlja rizik za različite poremećaje, pa čak i one  poput depresije, shizofrenije i autizma (Reiss i sur., 2001). Prema Reissovoj teoriji,  motivacija za izbjegavanjem objekata koji izazivaju strah nastaje kao funkcija 2 skupine  varijabli koje se opisuju kao očekivanja (expectation) i osjetljivosti (sensitivity).

Očekivanje se odnosi na misli koje osoba ima u situaciji kada se pojavi objekt koji je izvor straha (npr. Očekujem da će se ovaj avion srušiti; Očekujem da će me ovaj pas ugristi; i sl.).
Osjetljivost se odnosi na razloge javljanja straha koje osoba navodi opisujući svoj  strah od specifičnog objekta ili situacije (npr. Ovo stezanje u grlu će izazvati gušenje;  Panični napad će uzrokovati srčani udar).