Kako ne treba/treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima

Kako ne treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima:
- ispravljati izgovoreno (npr. nekome tko muca, ili otežano govori nakon CVI-a i sl.)
- reći im što da rade ili misle (npr. ''Ako ništa ne kažete, pretpostavit ćemo da vam to rješenje ne odgovara.'')
- izbjegavati ili zanemarivati ih (npr. ''Pustite ga na miru, on ionako ne razumije što pričamo, samo ćete ga uznemiriti.'')
- govoriti glasnije: postoji običaj da se pojača glas umjesto da se upotrijebe drugačije riječi – mislimo da će osoba bolje razumjeti ako govorimo glasnije
- koristiti drugu osobu kao posrednika u komunikaciji s klijentom (npr. ''Što je rekao? Možeš li garazumjeti?'') 
Kako treba razgovarati s osobama ograničenih komunikacijskih sposobnosti:
•  ne prebrzo zaključivati o onome što nam klijent želi reći, radije promijeniti način komunikacije (postaviti dodatna pitanja, po mogućnosti zatvorenog tipa – da ili ne)
•  koristiti druge oblike komunikacije(jezik znakova, pisane poruke ili slike i sl.), ali provjeriti razumijemo li ih mi i klijent jednako
•  provjeriti klijentovo razumijevanje – neka ponovi što smo mu rekli ili sažme razgovor
•  potaknite klijentovo pamćenje – podsjetite ga na određenu terapiju ili termin nekog zajedničkog događanja
•  uvijek govoriti klijentu, čak i kada ne može govoriti ili kad nije pri punoj svijesti, jer ga tako možemo umiriti i pokazati mu da nije napušten; ponekad ne može odgovoriti verbalno, ali stisak ruke ili treptaj daje odgovor
•  prihvatiti pomoćsrodnika kao izvora podataka o klijentu ili kao posrednika u komunikaciji
•  usmjeriti govor prema onome uhu na koje klijent bolje čuje
•  govoriti jasno i glasno
•  govoriti normalnom brzinom (oko 125 riječi u minuti)
•  ako naslućujete da poruka nije adekvatno primljena, treba ju ponoviti drugim riječima
•  verbalne poruke treba poduprijeti neverbalnim znacima – gestama i izrazima lica