Otprilike 2-10 % ukupne populacije ima teškoće učenja. Teškoće učenja proizlaze iz nekog nedostatka odnosno teškoće u osnovnim procesima učenja - percepcije, pamćenja, jezika, pažnje. Teškoće učenja uključuju teškoće čitanja (disleksija), pisanja (disgrafija), računanja (diskalkulija), neverbalne teškoće učenja i poremećajpažnje i hiperaktivnost (ADHD). U društvenom, socijalizacijskom aspektu vjerojatno najznačnija osobina teškoća učenja je njihova nevidljiva i naizgled benigna priroda (Dyson, 1993, prema Dyson, 1996) što stvara često neshvaćanje i netoleranciju članova obitelji, nastavnika, vršnjaka i šire javnosti prema djetetu (O’Hara , Levy, 1984, prema Dyson 1996). Roditelji često reagiraju na dijagnozu poricanjem i postavljaju nerealna očekivanja vezana uz djetetovo postignuće (Abrams and Kaslow, 1976, Bergman1979, prema Dyson, 1996.)
Teškoće učenja u kombinaciji sa situacijskim faktorima (nerealnim očekivanjima roditelja, učitelja, nedostatna podrška itd.) i prošlim problemima u učenju dovode do većeg rizika da neke situacije postanu anksiozne. Barga (1996, prema Riddick., Sterling, Farmer, Morgan, 1999) navodi da učenici s teškoćama učenja mogu razviti pozitivne ili negativne strategije suočavanja s problemima na koje nailaze. Te negativne strategije, poput, izbjegavanja situacija koje donose poteškoće, vode većoj anksioznosti. Potrebna su daljna istraživanja, naročito longitudinalna, kako bi se utvrdili čimbenici koji doprinose nastanku visoke razine ispitne anksioznosti kod djeca s teškoćama učenja.
Nema komentara:
Objavi komentar