Tipovi anoreksije nervoze

Postoje dva tipa anoreksije nervoze:
1.  RESTRIKTIVNI  TIP  (osoba  je  na  dijeti,   a  izgladnjivanje  je  često   praćeno  pretjeranom
fizičkom aktivnošću), te
2.  PREŽDERAVAJUĆE   /   PURGATIVNI   TIP  (osoba   je   na   dijeti   koju   prati   povremeno
prejedanje, te izbacivanje hrane iz organizma povraćanjem,laksativima,ili diureticima).
Osim   gubitka   tjelesne   težine   koji   si   osoba   sama   nameće,   bolest   karakterizira   i amenoreja izostanak redovitih menstruacija).
Amenoreja   se   može   pojaviti,   kod   određenog   broja   žena   s   anoreksijom,   prije   značajnog gubitka   tjelesne   težine,   a   kod   djevojčica   u   pretpubertetu,   menarha   može   biti   odgođena zbog izbijanja bolesti (Garfinkel, 1995, prema Pokrajac– Bulian, 2000). Ostale fiziološke promjene koje prate anoreksiju su:  suha kožakoja lako popuca, nježne polegnute dlačice na   vratu   i   licu,   krhki   i   lomljivi   nokti   prstiju,   žućkasti   ton   kože,   usporeno  srčano   bilo, opstipacija,   snižena  tjelesna   temperatura,   te   mišićna  slabost   (Kaplan  i   Woodside,  1987, premaDavison i Neale, 1999).

Tipovi bulimije nervoze

Postoje dva tipa bulimije:
1.  PURGATIVNI   TIP  (nakon   epizode   prejedanja,   osoba   se   "prazni"   samoizazvanim povraćanje mililaksativima i diureticima),
2.  NEPURGATIVNI   TIP  (nakon   epizode   prejedanja,   osoba   pribjegava   nekim   drugim neprikladnim   ponašanjima,   npr.   post   ili   pretjerano   tjelesno   vježbanje,   ali   ne   koristi
samoizazvano povraćanje, laksativenidiuretike).
Prema  DSM  –   IV  (1996)  bulimiju   je   moguće   dijagnosticirati   ako  su   zadovoljeni sljedeći kriteiji:
A) Ponavljane epizode prejedanja. Pojedina epizoda prejedanja karakterizirana je s oba sljedeća elementa: 

(1) jedenje u određenom vremenskom razdoblju (npr. unutar dva sata) količine hrane koja je značajno veća nego što bi većina osoba pojela za isto  vrijeme i u sličnim okolnostima,

(2) osjećaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tijekom epizode (npr. osjećaj das e nemože prestati s jedenjem ili da se ne može kontrolirati što i koliko se jede).
B)Ponavljano neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje ne bi li sespriječilo  povećanje težine, kao što su: samoizazvano povraćanje, zloporaba laksativa,  diuretika, sredstava za klistiranje ili drugih lijekova, post ili pretjerano tjelesno vježbanje.
C)Prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje javljaju se, prosječno, najmanje dva put tijekom tri mjeseca.
D)Samo procjena pretjerano ovisi o obliku i težini tijela.
E)Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom epizoda anoreksije.

Komunikacija s psihički poremećenim osobama

Teškoće u komunikaciji s psihički poremećenim osobama povezane su s prirodom njihova poremećaja. Oboljeli od psihoze imaju očuvana osjetila, ali ne mogu obraditi ono što čuju, vide, mirišu ili dodiruju. Govor psihotične osobe obično je siromašan i ograničen, te odražava poremećenu percepciju, mišljenje, emocije  imotivaciju. Izraz lica psihotične osobe obično ne odgovara verbalnoj poruci, a često izražavaju nelogične misaone procese u obliku iluzija, halucinacija i sumanutih ideja.
Da bismo pomogli osobi s psihotičnim poremećajima da lakše komunicira, možemo učiniti sljedeće:
•  u komunikaciji s klijentom najbitnije je strpljenje i poštivanje
•  klijenta treba poticati da opširnije odgovori na pitanja, da uspostavi socijalni kontakt
•  bolje su kraće razmjene, jednostavne, kratke rečenice i upotreba raznih oblika socijalnih poticaja, kao npr. šetnje, igre, časopisi, uređivanje kose ili noktiju, ... da bi se uključilo klijenta u interakciju
•  nije dobro direktno proturječiti klijentovim sumanutim idejama ili halucinacijama; bolje je pokušati otkriti što se krije iza sumanutih poruka, a to je vrlo često osjećaj straha ili bespomoćnosti. Ako klijent osjeti da smo pronikli u njegove stvarne osjećaje koji su prikriveni poremećenim mišljenjem, da ih razumijemo i prihvaćamo – razvit će povjerenje u nas. 

 

Komunikacija s depresivnim i tjeskobnim osobama

Komunikacija s depresivnim osobama
•  odvojiti dovoljno vremena za razgovor
•  suzdržavati vlastitu dosadu, frustraciju ili ljutnju
•  pozorno opažati klijentove verbalne i neverbalne znakove
•  neverbalno pokazati suosjećanje i razumijevanje (nagnuti se prema klijentu, gledati ga u oči i sl.)
•  objasniti svrhu razgovora
•  koristiti izraze potkrjepljenja i facilitacije («Vidim da vamjeteško govoritio tome.»)
•  pitanja koja sepostavljaju trebaju biti takva da osoba može odgovoriti kratkim i jednostavnim odgovorima
Komunikacija s tjeskobnim osobama
Da bismo tjeskobnu osobu potaknuli na razgovor, možemo učiniti sljedeće:
•  biti smireni i odvojiti dovoljno vremena za razgovor
•  objasniti da mnogi ljudi osjećaju tjeskobu
•  ako klijent  previše priča, usmjeritiga sažimanjemi objasniti koje podatke trebate
•  objasniti zašto nam trebaju zatraženi podatci

Kako ne treba/treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima

Kako ne treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima:
- ispravljati izgovoreno (npr. nekome tko muca, ili otežano govori nakon CVI-a i sl.)
- reći im što da rade ili misle (npr. ''Ako ništa ne kažete, pretpostavit ćemo da vam to rješenje ne odgovara.'')
- izbjegavati ili zanemarivati ih (npr. ''Pustite ga na miru, on ionako ne razumije što pričamo, samo ćete ga uznemiriti.'')
- govoriti glasnije: postoji običaj da se pojača glas umjesto da se upotrijebe drugačije riječi – mislimo da će osoba bolje razumjeti ako govorimo glasnije
- koristiti drugu osobu kao posrednika u komunikaciji s klijentom (npr. ''Što je rekao? Možeš li garazumjeti?'') 
Kako treba razgovarati s osobama ograničenih komunikacijskih sposobnosti:
•  ne prebrzo zaključivati o onome što nam klijent želi reći, radije promijeniti način komunikacije (postaviti dodatna pitanja, po mogućnosti zatvorenog tipa – da ili ne)
•  koristiti druge oblike komunikacije(jezik znakova, pisane poruke ili slike i sl.), ali provjeriti razumijemo li ih mi i klijent jednako
•  provjeriti klijentovo razumijevanje – neka ponovi što smo mu rekli ili sažme razgovor
•  potaknite klijentovo pamćenje – podsjetite ga na određenu terapiju ili termin nekog zajedničkog događanja
•  uvijek govoriti klijentu, čak i kada ne može govoriti ili kad nije pri punoj svijesti, jer ga tako možemo umiriti i pokazati mu da nije napušten; ponekad ne može odgovoriti verbalno, ali stisak ruke ili treptaj daje odgovor
•  prihvatiti pomoćsrodnika kao izvora podataka o klijentu ili kao posrednika u komunikaciji
•  usmjeriti govor prema onome uhu na koje klijent bolje čuje
•  govoriti jasno i glasno
•  govoriti normalnom brzinom (oko 125 riječi u minuti)
•  ako naslućujete da poruka nije adekvatno primljena, treba ju ponoviti drugim riječima
•  verbalne poruke treba poduprijeti neverbalnim znacima – gestama i izrazima lica 

Komunikacija sa osobama umanjenih komunikacijskih sposobnosti

U komunikaciji sa svakom osobom, a posebno s osobom umanjenih komunikacijskih sposobnosti, treba obratiti pozornost na najvažnije elemente koji određuju uspješnost komunikacijskog procesa što su, prije svega, osobine i trenutno stanje klijenta i opći uvjeti okoline u kojoj se odvija komunikacija. Stupanj komunikativnosti neke osobe ovisi o:
•  osobinama ličnosti osobe
•  prethodnom iskustvu u odnosima s drugim ljudima
•  raspoloženju osobe
•  poznavanju sugovornika (što smo čuli i znamo o njemu)
•  vanjskom izgledu sugovornika (odbojnom, neurednom ili privlačnom i urednom)
•  ponašanju sugovornika (agresivnom ili prestrašenom)
•  okolini (prostoru, prisustvu drugih ljudi)

Komunikacija sa psihički bolesnim osobama

Da bismo mogli uspješno komunicirati sa psihički bolesnom osobom potrebno je, prije svega, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Funkcionalna sposobnost je znatno bolji pokazatelj stanja starije osobe nego kronološka dob. Pritom se procjenjuju neke specifične sposobnosti:
Procjena senzornih sposobnosti – način komunikacije prilagođava se stanju  sluha i vida
Procjena psihosocijalnih potreba – započinje klijentovom pričom, tj. njegovim viđenjem potrebe ili problema, jer problem je velik onoliko koliko ga klijent vidi velikim i značajnim. Važno je čuti i vidjeti što se zbiva iz klijentove perspektive. Tu se radi o doživljaju, a ne nužno o događaju.
Procjena sposobnosti suočavanja s problemom – uspješni načini suočavanja s problemima u prošlosti mogu se koristiti kao pomoću suočavanju s trenutačnim promjenama i problemima, čime se povećava osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Dobro je pomoći klijentu da utvrdi izvore socijalne podrške.
Procjena emocionalnog stanja – važno je biti osjetljiv na neizražene strahove starijih osoba koje se često boje da će prihvaćanjem profesionalne pomoći izgubiti neovisnost.
Procjena potrebe za pomoći– dobro je ponuditi pomoćosobi na način kojim se naglašava održavanje što duže neovisnosti. Važno je klijentu dati mogućnost da preuzme odgovornost i sam donosi odluke, čime se potiče samopoštovanje i samokontrola.