Prva zapovjed - prestanite da posjećujete bilo kog doktora na koga naletite

Ovo možda zvuči jednostavno, ali je veoma, veoma važno. Ovde pokušavamo da uradimo 2 stvari; prvo da dokažemo vašem svesnom umu da vam nije potrebno uverenje od doktora da bi ste ponovo bili dobro, MORATE prekinuti ovaj krug jer je to upravo ono što vas vrti u krugu tako što konstantno podseća vaš podsvesni um da vam je potrebno uverenje. Drugo, potrebno je da "reprogramirate" um da instinktualno (podsvesno) ne traži uverenje. JEDINI način da ovo uradite jeste da "vežbate" novu naviku. Sve što više svesno sprečavate sebe u potražnji za uverenjem od doktora ili neke druge osobe, sve manje ćete to morati da radite. Uskoro će neurološke staze u mozgu koje stvaraju staro, anksiozno ponašanje biti zamenjene novim navikama. Razmislite malo unazad, koliko često ste bili u poseti doktoru od kada ste razvili vaše stanje? Verovatno nekoliko puta. Osim prepisivanja lekova ili upućivanja kod nekog drugog, npr psihologa ili psihijatra, sve što je doktor uradio jeste to što vas je uverio da niste "bolesni" (neki doktori čak to i ne rade). Ok, ako je to sve što ćete dobiti od vašeg doktora... zašto uopšte ići? Mislim, zar već do sada niste imali dovoljno uverenja? Možete ići kod doktora kolko god puta želite i dobiti isti tretman svaki put... U čemu je onda poenta?

 

Stresni događaj kao komponenta stresa

O stresu se može govoriti samo onda kada je osoba izložena događaju koji procenjuje kao pretnju, gubitak ili izazov, tj. kada osoba procenjuje da situacija zahteva ulaganje povećanih, vanrednih napora u cilju adaptacije. Situacije ili događaji koji se na ovaj način subjektivno procenjuju nazivaju se  stresnim događajima, stresnim situacijama ili stresorima. Ovakvo određenje implicira da stresna situacija uključuje promenuu odnosu na prethodno stanje; i da je trajanje stresora moguće odrediti sa manjom ili većom preciznošću, tj. da u stresne situacije ne spadaju veoma dugotrajni nepovoljni životni uslovi, koji mogu da imaju različite (nepovoljne) efekte na psihofiziološko funkcionisanje organizma i razvoj. Istraživači na području stresa proučavali su veliki broj različitih događaja koji se mogu okarakterisati kao stresni. Predmet najranijih studija su ratni događaji i prirodne katastrofe. Kasnije se započelo sa proučavanjem događaja koji uključuju manji intenzitet pretnje za izloženu osobu.

Mericizam (poremećaj hranjenja)

Mericizam je takođe vezan za infantilni period, prve dvije godine života, a zabilježeni su slučajevi pojave mericizma i nakon tri nedjelje od rođenja. Radi se o poremećaju koji se ispoljava u vidu vraćanja i  prežvakavanja hrane. Ako su u pitanju male količine hrane, najčešće prolazi bez posledica, ali ako se javlja učestalo i ako se radi o većim količinama hrane, može dovesti do pothranjenosti i određenih biohemijskih komplikacija. I ovaj poremećaj često u osnovi ima neki organski problem /dilatacija donjeg djela jednjaka, pilorospazam, dilatacija želuca//Milosavljević,op.cit./, ali opet kada govorimo o bebi kao interaktivnom biću koje se stalno kreće kroz svoj interaktivni prostor, onda moramo računati da, čak i kada se radi o somatskoj predusretljivosti za pojavu ove vrste poremećaja, interakcija mu daje dodatnu dimenziju. Organski problemi ipak se ne nalaze kod brojne djece sa mericizmom, što stvara osnov da se vjeruje, da ovaj problem može biti isključivo uslovljen emocionalnim činiocima. Sam položaj djeteta dok ruminira hranu i utisak da je za to vrijeme apsorbovano tom radnjom sa sniženom reaktivnošću prema okolini, upućuje na to da dijete u ruminaciji nalazi izvjesnu vrstu zadovoljstva i da mu to može pomoći u smanjenju napetosti, poslu, koji  majka nije uspjela da uspješno obavi. Opisani su slučajevi mericizma kombinovanog sa drugim psihosomatskim poremećajima /Matković,1992/ pri čemu je opet, prolongirana opservacija pokazala da dijete nema odgovarajuću figuru sa kojom je uspostavilo rani emocionalni odnos, da pokazuje sklonost nediskriminativnom kačenju za bilo koju osobu, koja mu se nađe u vidokrugu, što opet ukazuje da problem mericizma treba ponekad posmatrati u kontekstu defekta u ranoj interakciji, ili pak u kontekstu izlaganja separacijama, kojesu za dijete vrlo bolne, posebno između 6 mjeseci i 4 godine. Mericizam, dakle može predstavljati otkriveni način samotješenja u nedostatku odgovarajuće afektivne vezanosti pri čemu tjelesno zadovoljstvo koje se na ovaj način postiže ima sličnosti sa infantilnom masturbacijom, koja je takođe često rezultat emocionalnog napuštanja i odbacivanja – ono što ne nudi majka, a djetetu je nužno, biva nadoknađeno okretanjem vlastitom tijelu preko koga se odašilje napetost. U slučaju mericizma, hrana koja se ruminira može biti u funkciji prelaznog objekta – objekta koji fantazijski pomaže da se prevladaju bolna osjećanja i separaciona anksioznost.

Infantilna kolika

Infantilna kolika su problemi koji su pedijatrima dobro poznati i  zbog kojih uznemirene majke često posjećuju njihove ordinacije, nemoćne  da se izbore sa ovim problemom ni lijekovima, ni hranom, ni beskrajnim njihanjem i raznolikim načinima tješenja. Pedijatri takođe znaju razne organske etiološke hipoteze o nastanku grčeva /intestinalna hipertonija, koja se u principu smanjuje do kraja trećeg mjeseca//Milosavljević,1977/,  ali ne i najefikasniji način da u ovom slučaju pomognu. Majke, pak, često  panično hrane djecu, pokušavajući da ih umire, što ponekad privremeno i uspijevaju, ali se bolni grčevu ubrzo još više intenziviraju. Najveću korist, dakle u ovom slučaju predstavlja smiren i ohrabrujući stav pedijatra, koji će pomoći u redukovanju majčine anksioznosti i savjet da se beba u takvom slučaju pokuša umiriti cuclom-varalicom, umjesto mlijekom, što može pomoći djelimičnom odvođenju i rasterećenju napetosti i umirivanju oba partnera u dijadi, te konačno, strpljivijem čekanju majke da grčevi  aspontano prestanu.

Anoreksija novorođenčeta

Najčešće je primarno konstitucionalne prirode, ali se održava i produbljuje sa majčinom zabrinutošću i  anksioznošću, sa njenim pokušajem da po svaku cijenu nahrani bebu i to u  količini koju ona procjenjuje prikladnom. Takva interakcija brzo će učiniti hranjenje mučnim za oba partnera u dijadi, a može se pojaviti i povraćanje, poremećaj spavanja, opšta razdražljivost. Ako je majka senzibilna, ako ima  osjetljivosti za svoju bebu, za njene temperamentalne karakteristike, za eventualnu primarno sniženu toleranciju na stimulaciju, ona će moći zajedno sa bebom da strpljivo slijedi njen ritam i da ne ubacuje u nju svoje  uznemiravajuće anksioznosti. Sa nekim bebama prosječno obdarena majka teško se usklađuje, jer one traže posebnu senzitivnost i otkrivanje specifičnih kanala komunikacije. Problemi sahranjenjem koji su u startu
prisutni, a vezani su za konstituciju bebe često su provokacija za brojne unutrašnje konflikte majke,koji su instalirani tokom njenog infantilnog razvoja, a koji ulaze u interaktivni prostor stvarajući cirkulus viciozus.Upravo su problemi sa hranjenjem u najranijem uzrastu i podstakli ideju da se kod novorođenčeta pedijatar bavi interakcijom, a ne samom bebom, jer, kako je Vinikot rekao, ne postoji takva stvar kao što je
beba, jer se ona ne može posmatrati izvan interakcije sa majkom. Pedijatri, pedopsihijatri i psiholozi danas u svijetu rade zajedno u timu i obučavaju se za rane intervencije kod ovih problema, pri čemu se ispituju doprinosi majke interakciji i, budući da u u ovom slučaju majke visoko motivisane za otklanjanje simptoma kod bebe, čersto su dovoljna 2-3 razgovora da se otkrije nesvjesna režija, koju je majka napravila, doprinoseći stvaranju simptoma. Ovdje treba imati na umu da nije problem samo u tome što beba  neće dobijati na težini i somatski napredovati, što je svakako bitan aspekt problema, nego što će, u slučaju ranog nesklada u odnosu, prva iskustva deponovana u unutarpsihičkom prostoru o sebi i svijetu oko sebe biti bolna i kao takva  će predstavljati lošu osnovu za dalji emocionalni razvoj. Pribjegavanje povraćanju kod psihološki nediferenciranog organizma može biti jedini način da se oslobodi ovih unutrašnjih bolnih sadržaja.

Mentalne manifestacije

Cilj borba/bijeg odgovora je da upozori na potencijalnu opasnost. Zbog toga, kada se aktivira, mentalni prioritet je potraga za potencijalnom prijetnjom u okruženju. U ovom stanju osoba je vrlo napeta. Vrlo je teško da se koncentriše na bilo kakvu aktivnost jer je um istreniran da traži potencijalne prijetnje i da ne odustane dok ih ne pronađe. Čim panični napad udari, mnogo ljudi traži najbrži i najlakši izlaz iz okruženja u kome se nalaze, kao što je napuštanje reda u banci i izlazak napolje. Ponekad anksioznost može da se poveća ako pomislimo da ćemo se odlaskom osramotiti.
Ako imate panični napad na radnom mjestu, ali morate da dovršite radni zadatak, razumljivo je da ćete se teško moći skoncentrisati. Vrlo je uobičajeno da postanete uznemireni i bijesni u ovakvoj situaciji. Uvijek bi trebali da uzimate pauze u radu i odlazite na svjež vazduh kad god je moguće. U drugim situacijama, kada se, tokom paničnog napada, nikakva prijetnja ne može pronaći, um se okreće unutra i razmatra koje su to moguće fizičke bolesti od kojih tijelo pati. To se kreće od razmišljanja da bi moglo biti od nečeg što ste pojeli, do mogućnosti da se doživi srčani udar.
Goruće pitanje je: Zašto se borba/bijeg odgovor aktivira tokom paničnog napada kada očito nema ničega čega se treba plašiti?

Drugi fizički efekti paničnog napada

Postoji mnogo efekata koje uzrokuje panični napad, ali ni jedan od njih, ni na koji način, nije štetan. Na primjer, proširene zjenice, da bi u njih ušlo više svjetla, mogu rezultovati pomućenim vidom ili da vidimo “zvjezdice” , zatim smanjenje lučenja pljuvačke, što rezultuje suvim ustima, smanjenje aktivnosti u crijevima, što uzrokuje mučninu, težinu u stomaku, čak i proliv. Konačno, mnoge mišićne grupe se naprežu u pripremi za “bori se ili bjeţži” i to rezultuje subjektivnim osjećajem napetosti, ponekad i pravim bolovima, kao i drhtanjem i tresenjem. Ukupno gledajući, borba/bijeg odgovor rezultuje aktiviranjem cijlog metabolizma tijela. Zato, osoba često osjeća vrućinu, a pošto proces uzima mnogo energije, javlja se i osjećaj umora i iscrpljenosti.