Prva zapovjed - prestanite da posjećujete bilo kog doktora na koga naletite

Ovo možda zvuči jednostavno, ali je veoma, veoma važno. Ovde pokušavamo da uradimo 2 stvari; prvo da dokažemo vašem svesnom umu da vam nije potrebno uverenje od doktora da bi ste ponovo bili dobro, MORATE prekinuti ovaj krug jer je to upravo ono što vas vrti u krugu tako što konstantno podseća vaš podsvesni um da vam je potrebno uverenje. Drugo, potrebno je da "reprogramirate" um da instinktualno (podsvesno) ne traži uverenje. JEDINI način da ovo uradite jeste da "vežbate" novu naviku. Sve što više svesno sprečavate sebe u potražnji za uverenjem od doktora ili neke druge osobe, sve manje ćete to morati da radite. Uskoro će neurološke staze u mozgu koje stvaraju staro, anksiozno ponašanje biti zamenjene novim navikama. Razmislite malo unazad, koliko često ste bili u poseti doktoru od kada ste razvili vaše stanje? Verovatno nekoliko puta. Osim prepisivanja lekova ili upućivanja kod nekog drugog, npr psihologa ili psihijatra, sve što je doktor uradio jeste to što vas je uverio da niste "bolesni" (neki doktori čak to i ne rade). Ok, ako je to sve što ćete dobiti od vašeg doktora... zašto uopšte ići? Mislim, zar već do sada niste imali dovoljno uverenja? Možete ići kod doktora kolko god puta želite i dobiti isti tretman svaki put... U čemu je onda poenta?

 

Stresni događaj kao komponenta stresa

O stresu se može govoriti samo onda kada je osoba izložena događaju koji procenjuje kao pretnju, gubitak ili izazov, tj. kada osoba procenjuje da situacija zahteva ulaganje povećanih, vanrednih napora u cilju adaptacije. Situacije ili događaji koji se na ovaj način subjektivno procenjuju nazivaju se  stresnim događajima, stresnim situacijama ili stresorima. Ovakvo određenje implicira da stresna situacija uključuje promenuu odnosu na prethodno stanje; i da je trajanje stresora moguće odrediti sa manjom ili većom preciznošću, tj. da u stresne situacije ne spadaju veoma dugotrajni nepovoljni životni uslovi, koji mogu da imaju različite (nepovoljne) efekte na psihofiziološko funkcionisanje organizma i razvoj. Istraživači na području stresa proučavali su veliki broj različitih događaja koji se mogu okarakterisati kao stresni. Predmet najranijih studija su ratni događaji i prirodne katastrofe. Kasnije se započelo sa proučavanjem događaja koji uključuju manji intenzitet pretnje za izloženu osobu.

Mericizam (poremećaj hranjenja)

Mericizam je takođe vezan za infantilni period, prve dvije godine života, a zabilježeni su slučajevi pojave mericizma i nakon tri nedjelje od rođenja. Radi se o poremećaju koji se ispoljava u vidu vraćanja i  prežvakavanja hrane. Ako su u pitanju male količine hrane, najčešće prolazi bez posledica, ali ako se javlja učestalo i ako se radi o većim količinama hrane, može dovesti do pothranjenosti i određenih biohemijskih komplikacija. I ovaj poremećaj često u osnovi ima neki organski problem /dilatacija donjeg djela jednjaka, pilorospazam, dilatacija želuca//Milosavljević,op.cit./, ali opet kada govorimo o bebi kao interaktivnom biću koje se stalno kreće kroz svoj interaktivni prostor, onda moramo računati da, čak i kada se radi o somatskoj predusretljivosti za pojavu ove vrste poremećaja, interakcija mu daje dodatnu dimenziju. Organski problemi ipak se ne nalaze kod brojne djece sa mericizmom, što stvara osnov da se vjeruje, da ovaj problem može biti isključivo uslovljen emocionalnim činiocima. Sam položaj djeteta dok ruminira hranu i utisak da je za to vrijeme apsorbovano tom radnjom sa sniženom reaktivnošću prema okolini, upućuje na to da dijete u ruminaciji nalazi izvjesnu vrstu zadovoljstva i da mu to može pomoći u smanjenju napetosti, poslu, koji  majka nije uspjela da uspješno obavi. Opisani su slučajevi mericizma kombinovanog sa drugim psihosomatskim poremećajima /Matković,1992/ pri čemu je opet, prolongirana opservacija pokazala da dijete nema odgovarajuću figuru sa kojom je uspostavilo rani emocionalni odnos, da pokazuje sklonost nediskriminativnom kačenju za bilo koju osobu, koja mu se nađe u vidokrugu, što opet ukazuje da problem mericizma treba ponekad posmatrati u kontekstu defekta u ranoj interakciji, ili pak u kontekstu izlaganja separacijama, kojesu za dijete vrlo bolne, posebno između 6 mjeseci i 4 godine. Mericizam, dakle može predstavljati otkriveni način samotješenja u nedostatku odgovarajuće afektivne vezanosti pri čemu tjelesno zadovoljstvo koje se na ovaj način postiže ima sličnosti sa infantilnom masturbacijom, koja je takođe često rezultat emocionalnog napuštanja i odbacivanja – ono što ne nudi majka, a djetetu je nužno, biva nadoknađeno okretanjem vlastitom tijelu preko koga se odašilje napetost. U slučaju mericizma, hrana koja se ruminira može biti u funkciji prelaznog objekta – objekta koji fantazijski pomaže da se prevladaju bolna osjećanja i separaciona anksioznost.

Infantilna kolika

Infantilna kolika su problemi koji su pedijatrima dobro poznati i  zbog kojih uznemirene majke često posjećuju njihove ordinacije, nemoćne  da se izbore sa ovim problemom ni lijekovima, ni hranom, ni beskrajnim njihanjem i raznolikim načinima tješenja. Pedijatri takođe znaju razne organske etiološke hipoteze o nastanku grčeva /intestinalna hipertonija, koja se u principu smanjuje do kraja trećeg mjeseca//Milosavljević,1977/,  ali ne i najefikasniji način da u ovom slučaju pomognu. Majke, pak, često  panično hrane djecu, pokušavajući da ih umire, što ponekad privremeno i uspijevaju, ali se bolni grčevu ubrzo još više intenziviraju. Najveću korist, dakle u ovom slučaju predstavlja smiren i ohrabrujući stav pedijatra, koji će pomoći u redukovanju majčine anksioznosti i savjet da se beba u takvom slučaju pokuša umiriti cuclom-varalicom, umjesto mlijekom, što može pomoći djelimičnom odvođenju i rasterećenju napetosti i umirivanju oba partnera u dijadi, te konačno, strpljivijem čekanju majke da grčevi  aspontano prestanu.

Anoreksija novorođenčeta

Najčešće je primarno konstitucionalne prirode, ali se održava i produbljuje sa majčinom zabrinutošću i  anksioznošću, sa njenim pokušajem da po svaku cijenu nahrani bebu i to u  količini koju ona procjenjuje prikladnom. Takva interakcija brzo će učiniti hranjenje mučnim za oba partnera u dijadi, a može se pojaviti i povraćanje, poremećaj spavanja, opšta razdražljivost. Ako je majka senzibilna, ako ima  osjetljivosti za svoju bebu, za njene temperamentalne karakteristike, za eventualnu primarno sniženu toleranciju na stimulaciju, ona će moći zajedno sa bebom da strpljivo slijedi njen ritam i da ne ubacuje u nju svoje  uznemiravajuće anksioznosti. Sa nekim bebama prosječno obdarena majka teško se usklađuje, jer one traže posebnu senzitivnost i otkrivanje specifičnih kanala komunikacije. Problemi sahranjenjem koji su u startu
prisutni, a vezani su za konstituciju bebe često su provokacija za brojne unutrašnje konflikte majke,koji su instalirani tokom njenog infantilnog razvoja, a koji ulaze u interaktivni prostor stvarajući cirkulus viciozus.Upravo su problemi sa hranjenjem u najranijem uzrastu i podstakli ideju da se kod novorođenčeta pedijatar bavi interakcijom, a ne samom bebom, jer, kako je Vinikot rekao, ne postoji takva stvar kao što je
beba, jer se ona ne može posmatrati izvan interakcije sa majkom. Pedijatri, pedopsihijatri i psiholozi danas u svijetu rade zajedno u timu i obučavaju se za rane intervencije kod ovih problema, pri čemu se ispituju doprinosi majke interakciji i, budući da u u ovom slučaju majke visoko motivisane za otklanjanje simptoma kod bebe, čersto su dovoljna 2-3 razgovora da se otkrije nesvjesna režija, koju je majka napravila, doprinoseći stvaranju simptoma. Ovdje treba imati na umu da nije problem samo u tome što beba  neće dobijati na težini i somatski napredovati, što je svakako bitan aspekt problema, nego što će, u slučaju ranog nesklada u odnosu, prva iskustva deponovana u unutarpsihičkom prostoru o sebi i svijetu oko sebe biti bolna i kao takva  će predstavljati lošu osnovu za dalji emocionalni razvoj. Pribjegavanje povraćanju kod psihološki nediferenciranog organizma može biti jedini način da se oslobodi ovih unutrašnjih bolnih sadržaja.

Mentalne manifestacije

Cilj borba/bijeg odgovora je da upozori na potencijalnu opasnost. Zbog toga, kada se aktivira, mentalni prioritet je potraga za potencijalnom prijetnjom u okruženju. U ovom stanju osoba je vrlo napeta. Vrlo je teško da se koncentriše na bilo kakvu aktivnost jer je um istreniran da traži potencijalne prijetnje i da ne odustane dok ih ne pronađe. Čim panični napad udari, mnogo ljudi traži najbrži i najlakši izlaz iz okruženja u kome se nalaze, kao što je napuštanje reda u banci i izlazak napolje. Ponekad anksioznost može da se poveća ako pomislimo da ćemo se odlaskom osramotiti.
Ako imate panični napad na radnom mjestu, ali morate da dovršite radni zadatak, razumljivo je da ćete se teško moći skoncentrisati. Vrlo je uobičajeno da postanete uznemireni i bijesni u ovakvoj situaciji. Uvijek bi trebali da uzimate pauze u radu i odlazite na svjež vazduh kad god je moguće. U drugim situacijama, kada se, tokom paničnog napada, nikakva prijetnja ne može pronaći, um se okreće unutra i razmatra koje su to moguće fizičke bolesti od kojih tijelo pati. To se kreće od razmišljanja da bi moglo biti od nečeg što ste pojeli, do mogućnosti da se doživi srčani udar.
Goruće pitanje je: Zašto se borba/bijeg odgovor aktivira tokom paničnog napada kada očito nema ničega čega se treba plašiti?

Drugi fizički efekti paničnog napada

Postoji mnogo efekata koje uzrokuje panični napad, ali ni jedan od njih, ni na koji način, nije štetan. Na primjer, proširene zjenice, da bi u njih ušlo više svjetla, mogu rezultovati pomućenim vidom ili da vidimo “zvjezdice” , zatim smanjenje lučenja pljuvačke, što rezultuje suvim ustima, smanjenje aktivnosti u crijevima, što uzrokuje mučninu, težinu u stomaku, čak i proliv. Konačno, mnoge mišićne grupe se naprežu u pripremi za “bori se ili bjeţži” i to rezultuje subjektivnim osjećajem napetosti, ponekad i pravim bolovima, kao i drhtanjem i tresenjem. Ukupno gledajući, borba/bijeg odgovor rezultuje aktiviranjem cijlog metabolizma tijela. Zato, osoba često osjeća vrućinu, a pošto proces uzima mnogo energije, javlja se i osjećaj umora i iscrpljenosti.

Efekti na disanje

Jedan od najstrašnijih efekata paničnog napada je strah od gušenja. Veoma je uobičajeno da se prilikom paničnog napada osjeća pritisak u grudima ili grlu. Siguran sam da ste svi nekad pomislili da ćete se ugušiti. Iz mnogih slucajeva se može zaključiti da se anksioznost povećava iz straha da ćete prestati disati i  da ćete umrijeti. Može li panični napad zaustaviti disanje? Ne. Panični napad je povezan sa povećanjem brzine i dubine disanja. Ovo ima očitu važnost za odbranu tijela budući da tkivo treba više kiseonika da se pripremi za akciju. Osjećaji prouzrokovani ubrzanim disanjem mogu biti gubitak daha, hiperventilacija, osjećaj gušenja ili davljenja, čak i bol i stezanje u grudima. Pravi problem je da su ove senzacije uljez u našem tijelu i da nam nisu prirodne.

Kardiovaskularni efekti

Aktivnost u simpatičkom nervnom sistemu povećava naše otkucaje srca, ubrzava protok krvi kroz tijelo, osigurava da su sva područja snabdjevena kiseonikom i uklanja štetne supstance. To se dešava da bi se tijelo pripremilo na akciju. Fascinantna karakteristika “bori se ili bježi” mehanizma, jeste da se krv sužavanjem krvnih sudova preusmjerava iz područja gdje trenutno nije potrebna
u područja gdje je hitno potrebna. Na primjer, ako će se desiti fizički napad, da bi manje krvi bilo izgubljeno, krv iz kože i prstiju na nogama i rukama odlazi u “aktivna područja” kao što su bedra i
bicepsi da bi pomogla tijelu da se pripremi za akciju. Zbog ovoga mnogi osjećaju obamrlost i trnce tokom paničnog napada, često ih pogrešno tumačeći kao rizik po zdravlje, kao što je prethodnica za srčani napad. Zanimljivo, mnogi ljudi koji pate od anksioznosti često misle da imaju problema
sa srcem. Ako ste stvarno zabrinuti da je to tako, onda posjetite kardiologa da to provjeri. Bar možete tu brigu da skinete s vrata.

Fizičke manifestacije paničnog napada

Nervoze i hemijski efekti

Kada se suoči sa opasnošću, mozak šalje signale nervnom sistemu. To je sistem koji je odgovoran da tijelo digne za akciju i da ga takođe i smiri i vrati u ravnotežu. Da bi mogao da obavlja ove dvije vitalne funkcije, autonomni nervni sistem ima dva pododjeljka, simpatički nervni sistem i parasimpatički nervni sistem. Simpatički nervni sistem je onaj o kome želimo sve da znamo jer diže naše tijelo za akciju, priprema nas za “bori se ili bježi” odgovor, dok je parasimpatički nervni sistem onaj koji volimo jer nas smiruje i vraća u ravnotežu. Kada je bilo koji od ovih sistema aktiviran, oni stimulišu cijelo tijelo, što rezultuje efektom “sve ili ništa”. Ovo objašnjava zašto se javlja panični napad, osoba osjeća niz različitih senzacija u svom tijelu. Simpatički nervni sistem je odgovoran za oslobađanje adrenalina iz nadbubreţne ţlijezde. To su male žlijezde smještene iznad bubrega. Međutim, manje je poznato da nadbubrene đlijezde oslobađaju adrenalin takođe i da bi tijelo moglo
da funkcioniše. Kada panični napad počne, ne isključuje se tako lako kao što se uključuje.

Metode smanjivanja anksioznosti kod dijece i mladih s teškoćama učenja

Pregledom istraživanja može se naići na više različitih programa usmjerenih ka smanjenju anksioznosti kod djece, baziranih na kognitivno-bihevioralnom tretmanu, principima gestalta, metodama relaksacije (joga, duboka mišićna relaksacija...) idr. Wachelka i Katz (1999) izvješćuju da su učenici srednje škole i studenti s teškoćama učenja nakon 8 tjedana kognitivno-bihevioralnog tretmana smanjili anksioznost, poboljšali navike učenja i samopouzdanje. Kognitivno-bihevioralne metode uključivale su progresivnu mišićnu relaksaciju, vođenu imaginaciju, samoupute, trening učenja i vještine pisanja ispita. Neven i Benjamin (1991, prema Veenman., Kerseboom, Imthorn, 2000) pokazali su da su učenici koji imaju anksioznost Tipa 1 (zbog manjka vještina) profitirali više treningom vještina, a učenici koji imaju anksioznost Tipa 2 (zbog irelevantnih nametajućih misli) više su dobili kroz trening desenzitizacije. U drugom istraživanju trening vještina kod studenata s teškoćama učenja pokazao se učinkovitim u poboljšavanju samihvještina učenja, no nije imao utjecaj na smanjenje anksioznosti (Giordano, 2000). Nađeno je također da metode gestalta mogu biti uspješne u smanjenju anksioznosti (Shraga 1991). Učenici su bili podijeljeni u eksperimentalnu i kontrolnu grupu. Eksperimentalna grupa je kroz 4 susreta učila i dijelila osobna iskustva doživljaja anksioznosti, učila o pogrešnoj percepciji, relaksaciji, disanju,svjesnosti, razlikovanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te naučeno vježbala u svakodnevnim situacijama. Rezultati su pokazali da je nakon treninga eksperimentalna grupa bila značajno manje anksiozna od kontrolne grupe. Nadalje, trening relaksacije namijenjen smanjivanju anksioznosti kod učenika postao je dijelom školskog programa u nekim američkim školama. Metode uključuju sistematsku desenzitizaciju, jogu, vođenu fantaziju, biofeedback i duboku mišićnu relaksaciju (Proeger, Myrick, 1980). Glanz (1994) je utvrdio uspješnost programa baziranog na metodama smanjivanja stresa. Dječaci s teškoćama učenja petih razreda pohađali su program vježbi disanja, koncentracije i kretanja tokom cijele godine te značajno smanjili anksioznost u odnosu na kontrolnu grupu.

Teškoće u učenju i anksioznost

Otprilike 2-10 % ukupne populacije ima teškoće učenja. Teškoće učenja proizlaze iz nekog  nedostatka odnosno teškoće u osnovnim procesima učenja - percepcije, pamćenja, jezika, pažnje. Teškoće učenja uključuju teškoće čitanja (disleksija), pisanja (disgrafija), računanja (diskalkulija), neverbalne teškoće učenja i poremećajpažnje  i hiperaktivnost (ADHD). U društvenom, socijalizacijskom aspektu vjerojatno najznačnija osobina teškoća učenja je njihova nevidljiva i naizgled benigna priroda (Dyson, 1993, prema Dyson, 1996) što stvara često neshvaćanje i netoleranciju članova obitelji, nastavnika, vršnjaka i šire javnosti prema djetetu (O’Hara , Levy, 1984, prema Dyson 1996). Roditelji često reagiraju na dijagnozu poricanjem i postavljaju nerealna očekivanja vezana uz djetetovo postignuće (Abrams and Kaslow, 1976, Bergman1979, prema Dyson, 1996.)

Teškoće učenja u kombinaciji sa situacijskim faktorima (nerealnim očekivanjima roditelja, učitelja, nedostatna podrška itd.) i prošlim problemima u učenju dovode do većeg rizika da neke situacije postanu anksiozne. Barga (1996, prema Riddick., Sterling, Farmer, Morgan, 1999) navodi da učenici s teškoćama učenja mogu razviti pozitivne ili negativne strategije suočavanja s problemima na koje nailaze. Te negativne strategije, poput, izbjegavanja situacija koje donose poteškoće, vode većoj anksioznosti. Potrebna su daljna istraživanja, naročito longitudinalna, kako bi se utvrdili čimbenici koji doprinose nastanku visoke razine ispitne anksioznosti kod djeca s teškoćama učenja.

Psihološki čimbenici u nastanku poremećaja prehrane

Psihološkim   čimbenicima   u  nastanku   poremećeja  hranjenja   danas   se  poklanja  velika pažnja.   Neki   od   najčešće   pručavanih   psiholoških   čimbenika   su:   depresivnost   i anksioznost,   samopoštovanje,   nezadovoljstvo   tijelom,   problemi   autonomije   i   osobine ličnosti. Ovdje   ćemo   se   detaljnije   osvrnuti   upravo   na   osobine   ličnosti   kao   moguće   rizične čimbenike u nastanku poremećaja, ali ćemoprijenabrojitinedostatke tih istraživanja. Proučavanje   ličnosti   kod   osoba   s   poremećajem  hranjenja   ima   nekoliko   nedostataka koji  se  odnose  na  utjecaj  gladovanja  ili   promjene  raspoloženja  na  iskazane  karakteristike ličnosti,   neprikladnost   testova   za   mjerenje   ličnosti   u   adolescenciji,   te   nesuglasnost   oko najboljeg načina mjerenja ličnosti ( samoiskazi ili procjene značajnih drugih osoba)

Tipovi anoreksije nervoze

Postoje dva tipa anoreksije nervoze:
1.  RESTRIKTIVNI  TIP  (osoba  je  na  dijeti,   a  izgladnjivanje  je  često   praćeno  pretjeranom
fizičkom aktivnošću), te
2.  PREŽDERAVAJUĆE   /   PURGATIVNI   TIP  (osoba   je   na   dijeti   koju   prati   povremeno
prejedanje, te izbacivanje hrane iz organizma povraćanjem,laksativima,ili diureticima).
Osim   gubitka   tjelesne   težine   koji   si   osoba   sama   nameće,   bolest   karakterizira   i amenoreja izostanak redovitih menstruacija).
Amenoreja   se   može   pojaviti,   kod   određenog   broja   žena   s   anoreksijom,   prije   značajnog gubitka   tjelesne   težine,   a   kod   djevojčica   u   pretpubertetu,   menarha   može   biti   odgođena zbog izbijanja bolesti (Garfinkel, 1995, prema Pokrajac– Bulian, 2000). Ostale fiziološke promjene koje prate anoreksiju su:  suha kožakoja lako popuca, nježne polegnute dlačice na   vratu   i   licu,   krhki   i   lomljivi   nokti   prstiju,   žućkasti   ton   kože,   usporeno  srčano   bilo, opstipacija,   snižena  tjelesna   temperatura,   te   mišićna  slabost   (Kaplan  i   Woodside,  1987, premaDavison i Neale, 1999).

Tipovi bulimije nervoze

Postoje dva tipa bulimije:
1.  PURGATIVNI   TIP  (nakon   epizode   prejedanja,   osoba   se   "prazni"   samoizazvanim povraćanje mililaksativima i diureticima),
2.  NEPURGATIVNI   TIP  (nakon   epizode   prejedanja,   osoba   pribjegava   nekim   drugim neprikladnim   ponašanjima,   npr.   post   ili   pretjerano   tjelesno   vježbanje,   ali   ne   koristi
samoizazvano povraćanje, laksativenidiuretike).
Prema  DSM  –   IV  (1996)  bulimiju   je   moguće   dijagnosticirati   ako  su   zadovoljeni sljedeći kriteiji:
A) Ponavljane epizode prejedanja. Pojedina epizoda prejedanja karakterizirana je s oba sljedeća elementa: 

(1) jedenje u određenom vremenskom razdoblju (npr. unutar dva sata) količine hrane koja je značajno veća nego što bi većina osoba pojela za isto  vrijeme i u sličnim okolnostima,

(2) osjećaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tijekom epizode (npr. osjećaj das e nemože prestati s jedenjem ili da se ne može kontrolirati što i koliko se jede).
B)Ponavljano neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje ne bi li sespriječilo  povećanje težine, kao što su: samoizazvano povraćanje, zloporaba laksativa,  diuretika, sredstava za klistiranje ili drugih lijekova, post ili pretjerano tjelesno vježbanje.
C)Prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje javljaju se, prosječno, najmanje dva put tijekom tri mjeseca.
D)Samo procjena pretjerano ovisi o obliku i težini tijela.
E)Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom epizoda anoreksije.

Komunikacija s psihički poremećenim osobama

Teškoće u komunikaciji s psihički poremećenim osobama povezane su s prirodom njihova poremećaja. Oboljeli od psihoze imaju očuvana osjetila, ali ne mogu obraditi ono što čuju, vide, mirišu ili dodiruju. Govor psihotične osobe obično je siromašan i ograničen, te odražava poremećenu percepciju, mišljenje, emocije  imotivaciju. Izraz lica psihotične osobe obično ne odgovara verbalnoj poruci, a često izražavaju nelogične misaone procese u obliku iluzija, halucinacija i sumanutih ideja.
Da bismo pomogli osobi s psihotičnim poremećajima da lakše komunicira, možemo učiniti sljedeće:
•  u komunikaciji s klijentom najbitnije je strpljenje i poštivanje
•  klijenta treba poticati da opširnije odgovori na pitanja, da uspostavi socijalni kontakt
•  bolje su kraće razmjene, jednostavne, kratke rečenice i upotreba raznih oblika socijalnih poticaja, kao npr. šetnje, igre, časopisi, uređivanje kose ili noktiju, ... da bi se uključilo klijenta u interakciju
•  nije dobro direktno proturječiti klijentovim sumanutim idejama ili halucinacijama; bolje je pokušati otkriti što se krije iza sumanutih poruka, a to je vrlo često osjećaj straha ili bespomoćnosti. Ako klijent osjeti da smo pronikli u njegove stvarne osjećaje koji su prikriveni poremećenim mišljenjem, da ih razumijemo i prihvaćamo – razvit će povjerenje u nas. 

 

Komunikacija s depresivnim i tjeskobnim osobama

Komunikacija s depresivnim osobama
•  odvojiti dovoljno vremena za razgovor
•  suzdržavati vlastitu dosadu, frustraciju ili ljutnju
•  pozorno opažati klijentove verbalne i neverbalne znakove
•  neverbalno pokazati suosjećanje i razumijevanje (nagnuti se prema klijentu, gledati ga u oči i sl.)
•  objasniti svrhu razgovora
•  koristiti izraze potkrjepljenja i facilitacije («Vidim da vamjeteško govoritio tome.»)
•  pitanja koja sepostavljaju trebaju biti takva da osoba može odgovoriti kratkim i jednostavnim odgovorima
Komunikacija s tjeskobnim osobama
Da bismo tjeskobnu osobu potaknuli na razgovor, možemo učiniti sljedeće:
•  biti smireni i odvojiti dovoljno vremena za razgovor
•  objasniti da mnogi ljudi osjećaju tjeskobu
•  ako klijent  previše priča, usmjeritiga sažimanjemi objasniti koje podatke trebate
•  objasniti zašto nam trebaju zatraženi podatci

Kako ne treba/treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima

Kako ne treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima:
- ispravljati izgovoreno (npr. nekome tko muca, ili otežano govori nakon CVI-a i sl.)
- reći im što da rade ili misle (npr. ''Ako ništa ne kažete, pretpostavit ćemo da vam to rješenje ne odgovara.'')
- izbjegavati ili zanemarivati ih (npr. ''Pustite ga na miru, on ionako ne razumije što pričamo, samo ćete ga uznemiriti.'')
- govoriti glasnije: postoji običaj da se pojača glas umjesto da se upotrijebe drugačije riječi – mislimo da će osoba bolje razumjeti ako govorimo glasnije
- koristiti drugu osobu kao posrednika u komunikaciji s klijentom (npr. ''Što je rekao? Možeš li garazumjeti?'') 
Kako treba razgovarati s osobama ograničenih komunikacijskih sposobnosti:
•  ne prebrzo zaključivati o onome što nam klijent želi reći, radije promijeniti način komunikacije (postaviti dodatna pitanja, po mogućnosti zatvorenog tipa – da ili ne)
•  koristiti druge oblike komunikacije(jezik znakova, pisane poruke ili slike i sl.), ali provjeriti razumijemo li ih mi i klijent jednako
•  provjeriti klijentovo razumijevanje – neka ponovi što smo mu rekli ili sažme razgovor
•  potaknite klijentovo pamćenje – podsjetite ga na određenu terapiju ili termin nekog zajedničkog događanja
•  uvijek govoriti klijentu, čak i kada ne može govoriti ili kad nije pri punoj svijesti, jer ga tako možemo umiriti i pokazati mu da nije napušten; ponekad ne može odgovoriti verbalno, ali stisak ruke ili treptaj daje odgovor
•  prihvatiti pomoćsrodnika kao izvora podataka o klijentu ili kao posrednika u komunikaciji
•  usmjeriti govor prema onome uhu na koje klijent bolje čuje
•  govoriti jasno i glasno
•  govoriti normalnom brzinom (oko 125 riječi u minuti)
•  ako naslućujete da poruka nije adekvatno primljena, treba ju ponoviti drugim riječima
•  verbalne poruke treba poduprijeti neverbalnim znacima – gestama i izrazima lica 

Komunikacija sa osobama umanjenih komunikacijskih sposobnosti

U komunikaciji sa svakom osobom, a posebno s osobom umanjenih komunikacijskih sposobnosti, treba obratiti pozornost na najvažnije elemente koji određuju uspješnost komunikacijskog procesa što su, prije svega, osobine i trenutno stanje klijenta i opći uvjeti okoline u kojoj se odvija komunikacija. Stupanj komunikativnosti neke osobe ovisi o:
•  osobinama ličnosti osobe
•  prethodnom iskustvu u odnosima s drugim ljudima
•  raspoloženju osobe
•  poznavanju sugovornika (što smo čuli i znamo o njemu)
•  vanjskom izgledu sugovornika (odbojnom, neurednom ili privlačnom i urednom)
•  ponašanju sugovornika (agresivnom ili prestrašenom)
•  okolini (prostoru, prisustvu drugih ljudi)

Komunikacija sa psihički bolesnim osobama

Da bismo mogli uspješno komunicirati sa psihički bolesnom osobom potrebno je, prije svega, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Funkcionalna sposobnost je znatno bolji pokazatelj stanja starije osobe nego kronološka dob. Pritom se procjenjuju neke specifične sposobnosti:
Procjena senzornih sposobnosti – način komunikacije prilagođava se stanju  sluha i vida
Procjena psihosocijalnih potreba – započinje klijentovom pričom, tj. njegovim viđenjem potrebe ili problema, jer problem je velik onoliko koliko ga klijent vidi velikim i značajnim. Važno je čuti i vidjeti što se zbiva iz klijentove perspektive. Tu se radi o doživljaju, a ne nužno o događaju.
Procjena sposobnosti suočavanja s problemom – uspješni načini suočavanja s problemima u prošlosti mogu se koristiti kao pomoću suočavanju s trenutačnim promjenama i problemima, čime se povećava osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Dobro je pomoći klijentu da utvrdi izvore socijalne podrške.
Procjena emocionalnog stanja – važno je biti osjetljiv na neizražene strahove starijih osoba koje se često boje da će prihvaćanjem profesionalne pomoći izgubiti neovisnost.
Procjena potrebe za pomoći– dobro je ponuditi pomoćosobi na način kojim se naglašava održavanje što duže neovisnosti. Važno je klijentu dati mogućnost da preuzme odgovornost i sam donosi odluke, čime se potiče samopoštovanje i samokontrola.